Belo brdo je arheološkо nalazište izuzetne arheološke vrednosti. Pozicionirano je jugoistočno od Beograda, na desnoj obali Dunava, u naselju Vinča. Čine ga arheološki ostaci jednog od najvećih i svakako najdugovečnijeg neolitskog naselja u Srbiji i predstavlja jedan od najznačajnijih neolitskih lokaliteta, eksponenata Vinčanske kulture, u Evropi. Ime Belo brdo dobilo je po svetloj boji lesne terase na kojoj se nalazi.

 

4.1 Vinčanska kultura

Vinčanska kultura je termin kojim nazivamo fenomen u materijalnoj kulturi koji se javlja tokom mlađeg kamenog doba (5300-4500 godina pre nove ere) na jugoistočnom delu evropskog kontinenta - prostoru koji osim teritorije današnje Srbije obuhvata i delove današnjih država Bugarske, Rumunije, Mađarske, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Severne Makedonije i Crne Gore Vinčansku kulturu karakteriše sedentarizacija i trajno nastanjivanje jednog mesta, što je imalo odlučujući uticaj na eksploziju kreativnosti, veliki porast populacije, tehnološki napredak i suštinske transformacije društvenih odnosa. Pojedina njena naselja premašivala su veličinom i brojem žitelja ne samo sva istovremena neolitska naselja, već i prve gradove znatno kasnije nastale u Mesopotamiji, Egeji i Egiptu.

Revolucija koju uvode nosioci vinčanske kulture tiče se pre svega ideje suživota i formiranja stalnih zajednica kakve do tada nisu postojale. Sama situacija da je po prvi put toliko ljudi živelo istovremeno u jednom naselju inicirala je neverovatan kreativni potencijal, afirmisan kroz vrhunsku umetnost prisutnu u svakom naselju vinčanske kulture, kroz dostignuća arhitekture koja ukuljučuju i pojavu višespratne izgradnje, kao i kroz skokove u tehnologiji - čovek ne samo da počinje da transformiše stenu rudareći i obrađujući kamen, već počinje da kontrolom vatre transformiše materiju, pretvarajući prvo zemlju u keramiku, a onda i stenu u metal. Potvrđeno je da je u vinčanskoj kulturi prisutna najranija ekstraktivna metalurgija bakra (proces u kome se metal transformiše topljenjem) i cinabarita.

Period koji zovemo „Neolitska revolucija“ i koji se može detaljno pratiti na Vinči, obuhvata nekoliko ključnih promena koje su ljudske grupe prihvatile – sedentarizam (život na istom mestu), poljoprivredu, stočarstvo, keramičku proizvodnju. Da bi uopšte shvatili koliko je ta promena revolucionarna, treba imati u vidu da je ljudski rod evoluirao tokom nekoliko stotina hiljada godina, a da manje od 5% našeg evolucionog puta traje život u većim zajednicama koje žive na istom prostoru, a jedno od nekolicine mesta gde je taj koncept suživota započeo je upravo centralni Balkan.

Vinčanska kultura rađa jednu od najfascinantijih pojava u evropskoj praistoriji, a to su upravo naselja, koja se mogu nazvati proto-gradovima. Naselja vinčanske kulture su najčešće obuhvatala oko 30 hektara površine, s tim da postoje i naselja koja su obuhvatala do 80 hektara. Na većini do sada istraženih lokaliteta organizacija naselja podrazumeva gust raspored kuća – razmak između kuća neretko je manji od jednog metra, što ukazuje na izuzetno razvijene društvene odnose. Geofizičkim istraživanjima otkriven je niz mega-lokaliteta koji imaju po više stotina organizovanih, gusto zbijenih kuća sa fortifikacijama oko naselja – fenomen koji ne srećemo do stvaranja prvih gradova-država na bliskom istoku i lokaliteta tripoljske kulture u Ukrajini. Same kuće vinčanske kulture reprezentuju ogromnu promenu u poimanju prostora, porodice, načina života i tradicije.

Uzevši u obzir da život u gusto naseljenim sredinama neminovno rađa i konflikte, činjenica da Vinča Belo Brdo ima sekvencu od preko 800 godina suživota na jednom mestu dakle više od 25 generacija ljudi koji žive u uređenoj društvenoj strukturi, nedvosmisleno upućuje na to da je postojao način da se ti konflikti reše. Raspored vinčanskih lokaliteta koji u Republici Srbiji skoro po pravilu leže na oko 5 kilometara jedan od drugog ukazuje i na veoma razvijenu mrežu saradnje, trgovine i kompeticije. Ovako razvijen društveni okvir još uvek je jedna od zagonetki arheološke nauke, koja uključuje i situaciju da još uvek nisu otkriveni dokazi o društvenoj stratifikaciji i nejednakosti u vinčanskom društvu.

Veliki broj naseobinskih lokaliteta na prostoru vinčanske kulture nedvosmisleno postavlja pitanja porekla te populacije. Nauka ima u vidu nekoliko modela koji se istražuju sa ciljem odgovora na to kompleksno pitanje, no koja god da se hipoteza pokaže tačnom, nesporno je da su postojale neverovatno složene veze na ogromnim daljinama i da su bili uspostavljeni evropski trgovački koridori. Iste linije trgovine, koje datiraju još od pojave starčevačke kulture, možemo videti u periodu vinčanske kulture, a videćemo ih i milenijumima kasnije - Rimski carski drum je takođe prolazio pored Vinče, kao i Stambolski drum, koji je samo nastavak hiljadama kilometara dugačkog puta svile. Potrebe koje prevazilaze svakodnevne potrebe za sirovinama, koje su izazvane ljudskom kreativnošću, stvorile su i otvorile veze između zajednica mediterana, srednje i severne Evrope, zajednica evroazijske stepe i bliskog istoka. Neolitski koridor jednom formiran nije prekidao svoj razvoj, a jedno od najznačajnijih raskršća je bilo - VINČA.

Keramička proizvodnja je aktivnost koja na prvi pogled izgleda jednostavno, međutim, ona predstavlja prvi primer gde je čovek transformisao materiju. Retko gde se sreće viši nivo umešnosti u toj umetnosti transformacije kao na lokalitetu Vinča Belo brdo. Za ovo su upravo zaslužni mehanizmi prenošenja znanja proizašli iz suživota brojnih generacija, gde je znanje i umeće prenošeno sa generacije na generaciju i prilagođavano potrebama svake nove generacije.

Odnos prema zanatstvu vidimo i na primerima kamenih alata, gde su često forme birane ne samo zbog funkcionalnosti, već upravo zbog estetske vrednosti. Kroz nebrojeno mnogo primera očigledno je da je zajednici na lokalitetu Vinča Belo brdo lepota bila jednako bitna kao i funkcionalnost i da je estetika utkana u svaki aspekt života.

Metamorfoza stene u metal je proces koji je omogućio transformaciju čoveka u potpunog gospodara sveta. Opearativni lanac prerade metala pokazuje svu ingenioznost ljudskog bića, koji podrazumeva veliki broj nepovezanih i naizgled suprotstavljenih radnji koje čovek mora da obavi. Ništa ne ilustruje bolje kreativni naboj vinčanske kulture od toga da se najraniji dokazi o preradi rude u metal upravo nalaze na nekoliko lokaliteta vinčanske kulture.

Svedočanstvo o neverovatnom kapacitetu i dometu vinčanske kulture je i činjenica da je na prostoru današnje Srbije poznato preko 600 vinčanskih lokaliteta, što je broj naselja na ovom prostoru ponovo dostignut tek u modernom dobu. Tehnološke inovacije, međuljudski odnosi, konekcije, mreže saradnji, principi rešavanja konflikata, stvaranja i darovanja, obezbeđuju vinčanskom periodu karakter prvog modernog perioda. Iako poznata i istraživana više od jednog veka, vinčanska kultura je i dalje najzanimljiviji predmet istraživanja u evropskoj arheologiji.

 

4.2 Kulturno-istorijski kontekst

Vinča Belo Brdo je višeslojni arheološki lokalitet koji leži u jednom od najlepših predela na donjem toku Dunava. Sama lokacija u trenutku formiranja naselja predstavljala je svojevrsni optimalni izbor gde se mogao koristiti niz bogatstava koje pružaju Dunav sa svojom plavnom površinom, podavalska brda, dolina Bolečice koja vodi do same Avale i njenih mineralnih blaga. Blizina nekoliko ušća velikih reka najbitnijih evropskih rečnih koridora (dunavskog, tiskog, moravsko-vardarskog i savskog), koji su pre izgradnje modernih saobraćajnih sistema omogućivali transport ljudi i robe, pozicionira Vinču kao svojevrsni terminal. Samim tim Vinča je imala ulogu jednog od bitnih čvorišta evropskog kontinenta. Lokalitet je definisan 1908. godine, kada je Miloje Vasić na osnovu ranijih komentara Jovana Žujovića, započeo iskopavanja na lokaciji Belo Brdo u Vinči i otkrio potpuno novu i do tada nepoznatu arheološku kulturu. Ta kultura je dobila ime po samom lokalitetu - Vinčanska kultura, a Vinča Belo brdo je postala eponimni lokalitet kulture. Osim toga, u nauci nije čest slučaj, da se eponimni lokalitet ispostavi i jednim od najznačajnijih lokaliteta, a Vinča Belo Brdo to definitivno jeste. Tokom iskopavanja utvrđeno je prisustvo neprekinutog ljudskog života na Vinči dugo preko 8 milenijuma, od starčevačkih kulturnih slojeva, preko vinčanskih, eneolitskih, bronzanodobnih, antičkih, srednjevekovnih, do najzad modernog života u Vinči. Samim tim, Vinča Belo Brdo ima tu čast da se svrsta i u društvo najduže naseljenih gradova na svetu. Na lokalitetu su tokom dosadašnjeg istraživanja pronađeni brojni artefakti koji svedoče o vrhunskoj zanatskoj umešnosti stvaralaca, ali i o sveprisutnim estetskim načelima, gde svaki artefakt istovremeno prožima umetnički, religiozni i funkcionalni aspekt.

Belo brdo u Vinči u arheološkoj nauci Srednje i Jugoistočne Evrope uzima se kao hronološki pouzdan pokazatelj za proučavanje pojave i razvoja velikog broja neolitskih i eneolitskih kultura na području Balkana. Uticaji značajnih zbivanja i promena u materijalnoj i duhovnoj kulturi sagledani su u pojedinim nivoima kulturnog sloja debljine do 10 m, koliko se nataložilo dugim boravkom ljudi na ovom mestu od 5300–4200 godine p.n.e.

Belo brdo u Vinči karakteristično je po kontinuitetu, višeslojnosti i načinu praistorijskog života u svim njegovim manifestacijama: stanovanje, upotrebni, ukrasni, ritualni i umetnički predmeti, tokovi ekonomskog razvoja, uticaji na stanovnike drugih naselja na Balkanu i šire. Druga izuzetno važna karakteristika je mogućnost za naučno proučavanje, interpretaciju i prezentovanje otkrivenih ostataka praistorijskih kuća i predmeta otkrivenih u njima. Sloj koji je nekada dosezao do visine 10 m na kojem se čita kontinuitet ovog bogatog viševekovnog neolitskog naselja predstavlja izvanrednu mapu trajanja jedne praistorijske kulture.

Utemeljenje, rast i najviši uspon vinčanske kulture ilustruju arheološki nalazi otkriveni na dubinama između devetog i šestog metra koji su datovane između 5300 i 4900 godine stare ere. Pri izgradnji praistorijskog naselja neolitski stanovnici Vinče posebnu pažnju vodili su oko rasporeda kuća, od kojih su ostali očuvani ostaci pravougaonih osnova, koji sugerišu da su kuće imale vertikalne zidove i mogući krov na dve vode. Kontinuitet kulture još izrazitije potvrđuju pokretni arheološki nalazi, na prvom mestu keramičke izrađevine – posuđe i antropomorfne figurine. Na istraženom prostoru otkriveno je na hiljade predmeta koji se nalaze u mnogim muzejskim zbirkama, a rad na njihovom proučavanju traje i danas. Na osnovu tih brojnih i veoma raznovrsnih predmeta, kao i ostataka arhitekture i korišćenih sirovina, može se pouzdano rekonstruisati materijalna i duhovna kultura brojnih generacija koje su živele na ovom prostoru.

Arheološko nalazište Belo brdo u Vinči je jedno od prvih lokacija u Srbiji gde su početkom 20. veka počela sistematska istraživanja. Miloje M. Vasić bio je prvi školovani srpski arheolog koji je iskopavao od 1908. do 1934. godine, na prostoru od približno 1500 m2. Zahvaljujući Vasićevim kontaktima sa akademikom Fjodorom I. Uspenskim iz Ruskog arheološkog instituta u Carigradu, Ser Džon Linton Majersom, arheologom i Ser Čarlsom Hajdom, publicistom iz Velike Britanije obavljena su opsežna istraživanja na osnovu čijih rezultata je kultura finalnog neolita i ranog bakarnog doba dobila naziv – vinčanska kultura.

Na nalazištu se od 1998. godine do danas obavljaju sistematska naučna arheološka istraživanja pod rukovodstvom prof. dr Nenada Tasića uz primenu novih metodologija, rezultati radova se publikuju u vodećim naučnim glasilima u Srbiji i u inostranstvu, što predstavlja značajan uticaj ne samo na srpsku već evropsku i svetsku nauku.

p05

slika 5. Tri prikaza etapa u digitalnom formiranju osnove vinčanskog naselja na istraženoj površini | izvor: Vinča – praistorijska metropola: istraživanja 1908-2008, Beograd 2008.

U tom pogledu značajni su rezultati o osnovama više neolitskih kuća. Na ovaj način, na manjoj iskopanoj površini otkriveni su ostaci više pravougaonih objekata i detaljnim digitalnim snimanjem omogućena je rekonstrukcija načina izgradnje u finalnoj fazi neolita. Kuće su građene od pletera koji je zatvaran zemljom, krov je najverovatnije bio dvovodan i prekriven slamom. U kućama se nalazila kalotasta peć u kojoj se kuvalo, a peći su nalažene kao pojedinačni objekti izvan stambenih objekata. Kuće su poređane u nizu i na osnovu ovog uvida zaključeno je da je naselje bilo formirano od kuća između kojih su bili uski prolazi - ulice. Ovaj zaključak naveo je istraživače da finalnu fazu neolita prozovu „Vinčanska metropola“ tj. „praistorijska metropola“, a taj izraz koristi se i u drugim vidovima prezentacije nalazišta.

Vinčanska kultura međunarodno je poznata pre svega po umetnički oblikovanim posudama i figurinama koje su izrađene od pečene zemlje. Miloje M. Vasić otkrio je više od hiljadu primeraka figuralne plastike, a danas je taj broj gotovo dupliran. Zbirka ovih predmeta svedoči o bogatom religijskom, simboličnom i umetničkom razvoju stanovnika u neolitskom naselju, i uticajima koji su na izrađivače ovih predmeta stizali sa Bliskog istoka, juga balkanskog poluostrva ili severa Evrope.

U arheološkoj literaturi česta su razmatranja o kultu plodnosti i ženi kao centralnoj figuri u neolitskoj epohi. Boginja majka, Velika majka, praroditeljka, magna mater – samo su neka od mnogih romantičnih tumačenja figurina koje prikazuju ženu. Figurine sa atributima muškog pola su manje zastupljene, no na najvećem broju vinčanskih figurina karakteristike pola uopšte nisu prikazane, dok su u nekoliko slučajeva naznačene odlike oba pola. Nalažene su i u kućama i izvan njih, u skladišnim, ali i u otpadnim jamama, rovovima za fundiranje kuća, slojevima nivelacije i na drugim mestima.Sa druge strane neke novije studije objašnjavaju figurine kao rekvizite za edukaciju i razonodu (storytelling).

Od početka vinčanske umetnosti, način predstavljanja lica na figurinama prate stroga pravila. U prvo vreme su trouglasta, a potom petougaona, bez mnogo detalja. Figurine na kojima su prikazana usta izuzetno su retke. Do sredine razvoja vinčanske figuralne plastike dominiraju petougaona lica koja imitiraju maske, a potom ih smenjuju figurine sa znatno manje realistično prikazanim glavama, čiji je oblik podređen petougaonoj maski na kojoj se modeluju dugački nosevi i urezuju krupne, najčešće bademaste oči. Klasična faza, vreme kada su nastali prepoznatljivi primerci plastike u svim oblastima u kojima se rasprostirala vinčanska kultura na lokalitetu u Vinči zastupljena je između 7,5 i 5,5 m dubine, odnosno 5100-4900 stare ere. Kraj sjajne epohe vinčanske antropomorfne plastike nazire se od 3,5 m dubine. Tipična vinčanska plastika se prepoznaje po krstoobraznom predstavljanju figure i po nekim urezanim detaljima. Gotovo realističan način prikazivanja ljudske figure zamenjuju stilizovane predstave sa sumarno oblikovanim glavama. Figurine s kraja vinčanske kulture, sasvim su površno modelovane i bez detalja. Na licima su ponekad naznačene oči, a detalji, ukoliko ih ima, izvedeni su urezivanjem. Zbog sumarnog i bezličnog modelovanja glave, individualne karakteristike ili pripadnost grupi naglašene su verovatno različitim ukrasima na odeći.

p06

slika 6. Antropomorfne figurine | izvor: Vinča – praistorijska metropola: istraživanja 1908-2008, Beograd 2008.

p07

slika 7. Antropomorfne figurine | izvor: Vinča – praistorijska metropola: istraživanja 1908-2008, Beograd 2008.

Prosopomorfni poklopci se u neolitu javljaju samo u vinčanskoj kulturi. To su keramički poklopci cilindričnog ili koničnog oblika, sa predstavom ljudskog i/ili životinjskog lica (grčki πρόσωπον = lice). Na svakom poklopcu predstavljeni su oči, nos i uši, dok usta nikada nisu prikazana. Najizrazitije su krupne, reljefno modelovane oči, obično oivičene urezanim linijama. Osobenost poklopaca ogleda se i u kratkim ušima, vertikalno postavljenim iznad slepoočnica. Za razliku od ostalih elemenata, koji podjednako mogu da pripadaju životinjskom i ljudskom licu, ovako predstavljene uši sigurno se vezuju za predstavu životinje. Poklopci su uvek bogato ukrašeni urezanim geometrijskim ornamentima. Svaki prosopomorfni poklopac je jedinstven i do danas nisu pronađena dva identična primerka.

p08

slika 8. Prosopomorfni poklopci | izvor: Vinča – praistorijska metropola: istraživanja 1908-2008, Beograd 2008.

Predmeti koje arheolozi zovu žrtvenicima su keramički objekti, najčešće na 3 ili 4 nožice trougaonog ili četvorougaonog recepijenta, sasvim retko kružnog oblika, a njegova glavna karakteristika su ugaoni završeci – protome u obliku ljudskih ili životinjskih glava. Većina žrtvenika ukrašena je urezanim ornamentom sa motivima meandra, riblje kosti, šrafiranih trouglova i, sasvim retko, lučnih traka. Na mnogim primercima očuvani su tragovi bele i crvene boje, nanete posle pečenja.

p09

slika 9. Žrtvenici | izvor: Vinča – praistorijska metropola: istraživanja 1908-2008, Beograd 2008.

Posude u obliku ljudske figure ili sa ljudskom predstavom, kao i posude u obliku životinja spadaju u veoma retke nalaze. One su jedinstvene po načinu oblikovanja i ukrašavanja, a neke od njih su remek dela vinčanske umetnosti. Jedan od najpoznatijih nalaza iz Vinče svakako je ornitomorfna posuda nazvana Hajd vaza. Najčešće je opisivana kao posuda u obliku ptice sklopljenih krila, ali je moguće da se radi o fantastičnom biću sa ljudskim licem.

p010

slika 10. Posuda u obliku ljudske figure | izvor: Vinča – praistorijska metropola: istraživanja 1908-2008, Beograd 2008.

Praistorijski stanovnici Belog brda su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a ishranu su dopunjavali lovom, ribolovom i sakupljanjem divljih plodova. Ostaci faune sadrže kosti sisara, ptica, riba i ljušture puževa, školjki i kornjača. Među sisarima najbrojnije su domaće životinje: goveče, svinja, ovca, koza i pas. Od divljih životinja nađeni su ostaci jelena, srndaća, vepra, divljeg govečeta, kao i malih sisara: zeca, dabra, kune, jazavca i lisice. Lov je imao važnu ulogu u preživljavanju i u nabavljanju materijala za izradu alatki od jelenjeg roga ili od kljova divlje svinje. Ostaci ptica su retki. S obzirom na blizinu Dunava, ribolov je imao poseban značaj. Među alatkama za svakodnevnu upotrebu veliki broj predstavlja opremu za ribolov. Veličina ribarskih udica, harpuna, tegova za ribarske mreže i koštanih igala za popravku mreža pokazuje da su iz Dunava izvlačeni i veoma krupni primerci ribe.

Arheobotaničkom analizom uočeni su mnogobrojni ostaci ugljenisanog zrnevlja žitarica, mahunarki, lana, divljeg voća i raznih korova. Najviše su uzgajane žitarice, među kojima dominiraju jednozrna i dvozrna pšenica, a daleko manje zastupljene su hlebna pšenica, ječam i proso. Uzgajanim vrstam pripadaju i mahunarke (sočivo i grašak), kao i lan. Za obradu zemlje korišćene su alatke od kamena i roga, ređe od kosti. Motike su pravljene od roga, ponekad i od kamena, a uglavnom imaju perforaciju za uglavljivanje drške. Zemlja je kopana pijucima od prirodno savijenih jelenjih parožaka sa zašiljenim vrhom. Od uglačanih i zašiljenih parožaka izrađivane su i sadiljke Žetelačko oruđe, nalik srpovima, činile su kompozitne alatke, kod kojih su sečiva od okresanog kamena usađivana u držalju od roga ili drveta.

p011

slika 11. Ostaci ugljenisanih zrnevlja žitarica | izvor: Vinča – praistorijska metropola: istraživanja 1908-2008, Beograd 2008.

Žitarice su čuvane u velikim posudama – amforama i pitosima, koje predstavljaju česte nalaze u arhitektonskim objektima. Za mlevenje žita korišćeni su kameni žrvnjevi, na kojima se, uz pomoć posebne alatke – rastirača, mrvilo zrnevlje. Posebno je zanimljiv žrvanj „ugrađen” u konstrukciju od lepa, nađenu kući, pored zida. Veliki broj alatki od različitih materijala (kosti, roga, kamena) i izuzetno izrađene posude ukazuju na veoma visok nivo zanatskog umeća. Tokom kasnog neolita nesumnjivo dolazi do izdvajanja specijalizovanih zanatlija koji se bave izradom samo pojedinih vrsta predmeta za svakodnevnu upotrebu, za potrebe kulta, ali i za razmenu.

Interdisciplinarnim analizama utvrđeno je da je kao osnovnu sirovinu za izradu posuda korišćen les iz okoline naselja, sa mesta gde se i danas nalazi ciglana. Zatim su dodavane različite vrste primesa, kao što su kamenčići, pesak, istucana keramika i rečne školjke, kako bi poboljšale mnoge osobine posuda, pre svega njihovu otpornost na termičke promene. Glačanje gotovih posuda i nanošenje ornamenata vršeno je rečnim oblutkom, a posle pečenja verovatno su premazivane nekakvom mašću da bi se, radi boljeg čuvanja tečnosti, zatvorile pore u zidovima posuda. Oblici keramičkih posuda su zdele i pehari na nozi – konični, bikonični, poluloptasti i loptasti, zatim posude za skladištenje – amfore i pitosi, posude za pripremu hrane – lonci i đuveči. Posebnu grupu čine minijaturne posude koje imitiraju oblike keramike za svakodnevnu upotrebu. Posude su ukrašene, u starijim fazama dekorisane su urezanim trakama ispunjenim ubodima. Najčešći ukras u mlađim fazama je ornament izveden glačanjem pomoću oblutka, i to pre pečenja. Motivi su raznovrsni, od sasvim jednostavnih paralelnih linija do metopskih polja ispunjenih različitim ornamentima: mrežom, prepletom, cikcak linijama, visećim trouglovima. Kanelure se obično nalaze na gornjim delovima zdela i amfora; mogu biti sasvim jednostavne, a ponekad formiraju i složene motive, kao što su spirale. Sasvim izuzetno na posudama se javljaju reljefne antropomorfne, ali i zoomorfne predstave, najčešće u vidu glave bika – bukraniona. Česti su i ukrasi izvedeni gustom crvenom bojom.

Hemijska analize crvenog pigmenta ukazale su na prisustvo minerala gvožđa, ali i cinabarita.

p012

slika 12. Posude sa crvenim pigmentom | izvor: Vinča – praistorijska metropola: istraživanja 1908-2008, Beograd 2008.

 

4.3 Sažeti pregled istraživanja

Arheološka iskopavanja koja se sprovede na području Vinče od 1908. godine do današnjih dana predstavljaju ključnu kulturološku komponentu u vrednovanju arheološkog nalazišta Belo brdo.

Periodi istraživanja arheološkog nalazišta Belo brdo u Vinči mogu se razvrstati u četiri osnovna perioda. Pre svega to su rezultati istraživanja koje je izvodio Miloje Vasić u periodu 1908. do 1938. godine, zatim rezultati iskopavanja, ali i teorijskog proučavanja koji su obavljeni od kraja sedamdesetih godina 20. veka pod rukovodstvom Nikole Tasića i Dragoslava Srejovića i rezultati najnovije etape u radovima koja je počela 1998. godine pod rukovodstvom Nenada Tasića i koju odlikuje savremeni, interdisciplinarni pristup, i iskopavanja koja su počela 2011, a intezivirana su od 2019. godine. U svakoj od ovih faza prikupljena je velika količina materijalnih i nematerijalnih podataka koji danas svedoče o značaju i monumentalnosti arheološkog nalazišta.

Krajem 19. veka Vinča kod Beograda pominje se kao praistorijsko naselje. Jovan Žujović, prvi školovani srpski geolog, koji je u Vinči našao kremene noževe i okresine, na sastanku Srpskog geološkog društva 1893. godine skrenuo je pažnju stručnjaka i učenih ljudi na to nalazište. Nalazište u Vinči, međutim, neraskidivo je povezano sa imenom njegovog prvog istraživača, profesora Miloja Vasića, arheologa i kustosa Narodnog muzeja u Beogradu. Od 1906. godine on je ukazivao na činjenicu da je nalazište u Vinči ugroženo s obzirom na to da se deo lokaliteta nalazi ispod kuća koje su izgrađene krajem 18. ili početkom 19. veka, i zato što za vreme trajanja velike vode Dunav ruši ovo nalazište, odvaljujući veliko komađe zemlje, u kojoj se nalaze ostaci stare kulture.

Za evropsku i svetsku arheologiju značajna je 1908. godina, kada je Miloje Vasić, dobivši prva sredstva od države Srbije, započeo iskopavanja u Vinči. Dokumentacija sa tih istraživanja nije sačuvana, a publikovani izveštaj 1910. godine, ukazuje da je na zakupljenoj parceli, dimenzija 40 x 5 m, Vasić ispitao kulturni sloj debljine 7 m. Tada je stupio u kontakt sa Fjodorom Uspenskim, akademikom Ruske akademije nauka, osnivačem i direktorom Ruskog arheološkog instituta u Carigradu, od kojeg je dobio sredstva za nastavak istraživanja i zakup zemljišta. Na prostoru od 1200 m2, koji se nadovezivao na iskop iz 1908. godine, s prekidima je radio od 1911. do 1931. godine.

 p013

slika 13. Arheološka istraživanja 1911.                                                                                                                                slika 14. Arheološka istraživanja 1913.
izvor: Vinča – praistorijska metropola: istraživanja 1908-2008, Beograd 2008.

U međuvremenu se upoznao sa Alekom i Ketrin Braun, koji su neko vreme boravili i radili u Beogradu, što je predstavljalo prekretnicu u istraživanjima Vinče. U leto 1929. godine, u londonskom Tajmsu objavljen je oglas ser Čarlsa Hajda, bogatog vlasnika novinske kuće iz Birmingema, u kome nudi sredstva za iskopavanje starina. U želji da pomogne Vasiću, Ketrin Braun je bez njegovog znanja započela prepisku sa Hajdom. Rezultat je bio sporazum Hajda, Vasića i Vlade Srbije, kojim se Hajdovim sredstvima osniva Arheološka zbirka Seminara za arheologiju, finansiraju iskopavanja u Vinči istog leta i zakupljuje površina za buduća iskopavanja.

 p015a

slika 15. Iskopavanja obavljena u periodu 1933. | izvor: Vinča – praistorijska metropola: istraživanja 1908-2008, Beograd 2008. str.72

Za uzvrat, dogovoreno je da se određeni broj nalaza iz Vinče ustupi Hajdu, odnosno muzejima u Britaniji. Zahvaljujući kontaktima koje je uspostavila Ketrin Braun, ime Čarlsa Hajda trajno je povezano sa Vinčom. Njegove donacije omogućile su iskopavanja 1929–1931. godine, i to na zemljištu zakupljenom 1911. godine, a zatim je zakupljena nova površina, na kojoj su iskopavanja obavljena 1933–1934. godine. Miloje Vasić je rezultate svojih istraživanja publikovao u četiri toma Praistorijske Vinče, od kojih je prvi objavljen 1932. godine. Do 1936. godine objavljena su i ostala tri toma ovog kapitalnog dela.

Cilj obnovljenih iskopavanja 1978. godine u Vinči, pod rukovodstvom Nikole Tasića, bio je ispitivanje kulturnog sloja u širokom iskopu, čime su dobijeni potpuniji podaci o stratigrafiji nalazišta i naročito postojanju i karakteru post-neolitskih horizonata. Od 1982. godine rukovodilac istraživanja postao je akademik Milutin Garašanin, arheolog, a nešto kasnije i akademik Dragoslav Srejović, arheolog.

Istraživanja su obavljana na novoj površini, Sektor II, koja se nadovezuje na centralni deo lokaliteta koji je iskopavan do 1934. godine. Do 1983. godine, na Sektoru II otvorena je površina od 1170 m2. Sistematskim istraživanjima od 1978. do 1983. godine obuhvaćen je veliki deo srednjovekovne nekropole na kojoj je sahranjivanje obavljano od 8. do 15. veka, a otkriveno je 713 grobova. Istraživanja 1978–1986. obuhvatala su slojeve koji su nastali posle kraja neolitske epohe, sa ostacima naselja eneolitske badenske kulture. Otkriven je veći broj jama, eneolitskog i bronzanodopskog perioda kao i nekoliko ognjišta, a ostaci podnog lepa pokazuju da je možda bilo i nadzemnih objekata. Obavljeno je i reviziono iskopavanje dela profila koji je činio južnu granicu Vasićevih istraživanja. Iskopavanja 1978–1981. godine dala su precizne podatke o slojevima u tom delu nalazišta. Ovaj profil napravljen je upravo na mestu sa najvećom debljinom kulturnog sloja.

p016 17

slika 16. Horizont srednjovekovnog groblja                                                                                               slika 17. Sektor II posle glačanja terena

p018 19

slika 18. Arheološka istraživanja 1978.                                                                                            slika 19. Arheološka istraživanja 1978.
izvor: Vinča – praistorijska metropola: istraživanja 1908-2008, Beograd 2008., str.95 (sl.16), str.97 (sl.17), str.92 (sl.18), str.93 (sl.19)

Nova etapa u istraživanju arheološkog nalazišta Belo brdo donela je promenu metodologije iskopavanja i primenu sistema celina (stratigrafskih jedinica). Rukovodilac ovih istraživanja od 1998. godine je Nenad Tasić, arheolog, profesor Univerziteta u Beogradu. Postupak je sličan klasičnom iskopavanju, osim što se prate promene u kvalitetu i boji zemlje, i što se otkrivaju i beleže granice celine u sve tri dimenzije. Kada se granice nađu, dokumentuju se tako što se totalnom stanicom mere granice celine, otvara se formular (unit sheet) u kome se beleže osnovni podaci, pravi se skica i unose opažanja i utisci istraživača (unit master-a). Kroz laboratorije za keramiku, glačani i okresani kamen, kao i arheozoološku i makrobotaničku laboratoriju obrađeno je više hiljada predmeta i uzoraka. U istraživačkom radu na terenu je značajno što su specijalisti na materijalu iz svojih oblasti primećivali karakteristike koje su mogle da imaju vezu sa uslovima i mestom nalaza, i da ukazuju na funkciju nekog prostora. Uz takvu povratnu spregu, posebna pažnja posvećena je iskopavanju neposredne okoline datog nalaza. To se naročito odnosi na keramiku. Rekonstrukcija posuda se obavlja istovremeno sa iskopavanjem, a budući da su se ulomci iz na oko različitih celina spajaju, informacija iz laboratorije za keramiku može da bude presudna za utvrđivanje istovremenosti dve ili više istraživanih celina.

U bazu za grnčariju uneto je više od 10.000 fragmenata vinčanskog posuđa, što predstavlja relevantan uzorak za bilo koje dalje statističke analize. Postoje i odgovarajuće baze za glačani kamen, okresanu kamenu industriju, arheozoologiju i makrobiljne ostatke.

Rezultat istraživanja do 2009. godine predstavlja da su na licu mesta sačuvani otkriveni ostaci stambenih objekata sa pomoćnim objektima i nekom vrstom ulice iz poslednje faze neolita. Ovaj deo arheološkog nalazišta (katastarska parcela 2023/1 KO Vinča), na gornjoj površini, trenutno je zatvoren za iskopavanja, zaštićen odgovarajućim slojevima peska, šljunka i armiranog geotekstila.

p020

slika 20. Rezultati iskopavanja u periodu 1998–2009. Izvor: Istraživački projekat belo brdo u Vinči

p021

slika 21. Rezultati iskopavanja u periodu 1998–2009. Izvor: istraživački projekat Belo brdo u Vinči

p022 23

slika 22. Arheološka istraživanja do 2009.                                                                                               slika 23. Arheološka istraživanja do 2009. | Izvor: istraživački projekat Belo brdo u Vinči

Od 2011. godine arheološka iskopavanja sprovode se severno od prethodno istraživane parcele, na površini oko 250 m2, na katastarskoj parceli 2023/2 KO Vinča, koja je utvrđena kao prostor rizika zbog delovanja klizišta.

U nekoliko navrata (2004-2005 i 2011-2014) sprovođena su arheološka iskopavanja na delu vertikalnog odseka koji je zbog rada aktivnog klizišta i erozije bio fizički odvojen od ostatka nalazišta i sklon padu. Odučeno je da se taj deo nalazišta istraži i ukloni čime su spašeni podaci sa površine od približno 5x3m i dubine 9 metara koja je pokrivala ceo razvoj vinčanske kulture na ovom mestu. Ovi podaci i uzorci koji su tom prilikom prikupljeni, su bili iskorišćeni za potrebe preciznog datovanja metodom radiougljenika C14. Zahvaljujući saradnji sa institucijama Historic England i Univerzitetom u Kardifu, Vinčin kulturni sloj je datovan sa 222 nova datuma preciznosti do 30 godina. Ova nova saznanja i precizni datumi ponovo su Vinču stavili u centar proučavanja poznog neolita Jugoistočne Evrope. 

Obimniji radovi izvedeni su u periodu 2019–2021. godine i tom prilikom nastavljeno je otkrivanje ranije istraživane srednjovekovne nekropole na kojoj su se očekivali tragovi sahranjivanja od 8. do 15. veka. Međutim ova istraživanja su pokazala da se na celom istraživanom sektoru Klizišta rasprostire nekropola koja se okvirno datuje u period od 12. do 14. veka. Po prvi put na lokalitetu Vinča pronađeni su tragovi boravka iz perioda od 9. do 11. veka, što znači da su se na lokalitetu obavljale različite aktivnosti pre nego što se formirala nekropola u 12. veku. Specifičnost ove faze iskopavanja predstavljaju slojevi koji su poremećeni uočljivim pukotinama nastalim usled klizanja terena. Do sada je na ovom prostoru otkriveno preko 300 primarnih grobova, uz mnoštvo sekundarnih, ukupno oko 1000 individua uključujući i ranija iskopavanja, i to nije konačan broj. Ovo čini lokalitet Belo brdo najvećom srednjevekovnom nekropolom koja je istražena na teritoriji Republike Srbije, a pored Trnjana, Matičana i Novog Brda sa kojima se samo delimično hronološki preklapa i jednu od najznačajnijih. Nažalost, ljudski skeletni ostaci sa iskopavanja 70-ih godina nisu sačuvani, ali kolekcija od preko 300 skeleta otkrivenih u novim etapama istraživanja lokalieta čini jednu od najočuvanijih antropoloških zbirki trenutno. Ovo predstavlja neverovatan antropološki potencijal za mnogobrojna bioarheološka istraživanja populacija iz srednjeg veka. Srednjovekovno groblje je zauzimalo izuzetno veliku površinu, nalazi se i ispod okolnih kuća, a na slobodnoj površini prostire se prema severu na prostoru koji bi tek trebalo istraživati. Ispod poremećenih ostataka grobnih ukopa uočavaju se ostaci iz praistorijskih epoha, eneolita i neolita, a istraživanju ovih perioda pristupiće se po završetku iskopavanja srednjovekovnog groblja.

p024 25

slika 24. Rezultati istraživanja 2021.                                                                                          slika 25. Rezultati istraživanja 2021. | Izvor: arhiva Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture

 

4.4 Rezime arheoloških istraživanja

Arheološka iskopavanja i istraživanja izvedena su i nastavljena su da se izvode na ograničenoj površini u odnosu na ukupnu površinu na kojoj su evidentirani arheološki ostaci i slojevi. U prvoj fazi, u periodu 1908–1934. kada je iskopavanja sprovodio Miloje Vasić, površina do 1500 m2 u potpunosti je arheološki istražena do zdravice. Ovaj prostor ne postoji na licu mesta, može da se rekonstruiše na osnovu arhivske dokumentacije.

Od 1978. godine do 2009. godine istraživanja su sprovedena na parceli 2025/2 KO Vinča, zapadno od prethodnih iskopavanja na površini 500 m2 Iskopavanja su zaustavljena na nivou otkrivenih ostataka naselja koje je nastalo u najmlađoj fazi neolita i arheološki ostaci su fizički zaštićeni od atmosferskih i drugih uticaja.

Od 2011, a posebno od 2019. godine težište iskopavanja premešteno je severozapadno, na susednu parcelu 2023/2 KO Vinča, na kojoj je konstatovano dejstvo klizanja terena. Iskopavanja se obavljaju na površini 500 m2 do 1,5 m dubine, uglavnom se iskopavaju ostaci srednjovekovnog groblja. Ovaj prostor predviđen je za nastavak istraživanja.

p026

slika 26. Površine iskopavanja | Izvor: arhiva Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture

 

4.5 Pravna zaštita arheološkog nalazišta

Arheološko nalazište Belo brdo u Vinči je nepokretno kulturno dobro nacionalnog i međunarodnog značaja, uživa status kulturnog dobra od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Rešenje Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda broj 653/5 od 10. novembra 1965, Odluka o utvrđivanju nepokretnih kulturnih dobara od izuzetnog i od velikog značaja („Službeni glasnik SRS”, br. 14/79 i 30/89), odnosno Odluka o utvrđivanju lokaliteta Belo brdo u Vinči za arheološko nalazište („Službeni glasnik RS”, broj 71/09).

Zaštita arheološkog nalazišta Belo brdo u Vinči obavljena je putem dva rešenja, jedne odluke o utvrđivanju i jedne odluke o kategorisanju kulturnog dobra.

Kapacitet i obuhvat zaštite arheološkog nalazišta u Vinči menjao se i unapređivao kroz vreme - Rešenjem br. 341/50 od 30. marta 1950., Zavoda za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture NRS, stavlja Arheološko nalazište „Belo brdo” u Vinči, u ukupnoj površini od 5 hektara, pod zaštitu Države. Ovo je bio prošireni prostor na kojem je Miloje Vasić obavljao iskopavanja u periodu 1908–1934. godine. Ubrzo je utvrđeni da je obuhvat nalazišta mali, sproveden je novi postupak za zaštitu arheološkog nalazišta a novim Rešenjem br. 653/5 od 10. 11.1965. godine, Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, proglašava arheološko nalazište „Belo brdo” u Vinči spomenikom kulture, a zaštita obuhvata katastarske parcele: 2023/3, 2025, 2023/1, 2022, 2021, 2024, 2026/4, 2026/5, 2026/6, 2027/2, 2028/28, I 2028/16. Ovo rešenje zamenjuje navedeno Rešenje iz 1950. godine.

Godine 1979. arheološko nalazište „Belo brdo” u Vinči proglašeno je za arheološko nalazište od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju (Službeni glasnik SRS br.14/79). U Republici Srbiji ovakav vid kategorizacije opredeljuje određeno kulturno dobro kao nepokretno nasleđe koje se svojim kulturnim i naučnim vrednostima izdvaja u odnosu na ostala nepokretna kulturna dobra.

Nova saznanja o slojevima sa arheološkim ostacima koja su dobijena topografskim istraživanjima izvedenim savremenim metodima, geomagnetnim istraživanjem, geolektričnim snimanjem i raznim metodama iz vazduha bila su povod za proširenje prostora zaštite. Godine 2009. Vlada Republike Srbije donosi Odluku o utvrđivanju lokaliteta Belo brdo u Vinči za arheološko nalazište kojom je proširena zona zaštite i zaštićena okolina („Službenom glasniku RS”, br. 71/2009 od 31.8.2009.). Ovom odlukom arheološko nalazište utvrđeno je na površini od 11,77 hektara koja se prostire uz desnu obalu Dunava i zalazi u unutrašnjosti naseljenog dela prema zapadu.

p027

slika 27. Granice obuhvata arheološkog nalazišta Belo brdo i njegove zaštićene okoline na osnovu Odluke iz 2009. godine

Inicijativa da se arheološko nalazište uredi, da se utvrdi opšti interes i započne obrazovanje arheološkog parka pokrenuta je 1980. godine. Naime, Rešenjem br. 463 od 15.12.1980. Skupština opštine Grocka je utvrdila opšti interes izgradnje Arheološkog parka na katastarskim parcelama: 2023/2, 2023/3, 2026/4, 2026/5, 2026/6, 2027/2, 2027/4, 2047/2, 2048/1, 2048/2 i delu katastarske parcele 2025.

Pregled stanja gradnje na parcelama u obuhvatu granica arheološkog nalazišta pokazuje da je od dvanaest parcela koje su bile predmet eksproprijacije i uknjiženja samo dve u funkciji arheološkog nalazišta tj. prostora za istraživanje i prezentaciju, jedna u funkciji prilaza, dok se na ostalim ili ne obavlja nikakva delatnost (tri) ili se poljoprivredno obrađuju (tri) i na jednoj od njih je izgrađen pomoćni objekat.

Na privatnim parcelama u obuhvatu granica arheološkog nalazišta se u poslednjih dvadeset godina odvija intenzivna izgradnja, bilo da se postojeći objekti proširuju ili se grade novi.

Do 2008. godine katastarske parcele u granicama zaštićene okoline arheološkog nalazišta nisu bile predmet detaljnijeg posmatranja. Severno od arheološkog nalazišta na parcelama je uglavnom šumski pojas na obodu klizišta, a na obali Dunava je niz tzv. sojenica, objekata u privatnom vlasništvu koji su podignuti bez dozvole. Severozapadno i zapadno su privatne kuće sa okućnicom i manji broj parcela koje se poljoprivredno obrađuju. Južno od arheološkog nalazišta aktuelno stanje uglavnom katastarskom planu, s tim što je ovaj prostor i ranije bio gusto izgrađen, sedam parcela se poljoprivredno obrađuje, četiri parcele su nekultivisane, a više parcela uz obalu je neuređeno. Karakteristična je situacija na k.p. 2045/1 gde je uoči utvrđivanja zaštićene okoline izgrađen veći privredni objekat.

p028

Slika 28. Zone zaštite arheološkog nalazišta sa prikazom potencijalnih pozicija arheoloških lokaliteta u neposrednom okruženju

Muzej grada Beograda koji upravlja delom arheološkog nalazišta (katastarskim parcelama u državnom vlasništvu), nosilac je arheoloških iskopavanja i istraživanja, čuva pokretne nalaze i promoviše rezultate kroz stručna vođenja i izložbe. Naučno i stručno upravljanje arheološkim nalazištem organizovano je i kroz komisije i odbore centralnih institucija kulture i nauke Republike Srbije - Ministarstva kulture i informisanja i Srpske akademije nauke i umetnosti.

Arheološko nalazište Belo brdo u Vinči zaštićeno je osim pravnom i planskom regulativom.